imperijalizam (engleski imperialism, prema kasnolatskom imperialis: carski), politika i ideologija usmjerena na stvaranje, održavanje i širenje imperija, bilo izravnim vojnim osvajanjima, bilo posrednom gospodarskom kontrolom i eksploatacijom drugih zemalja i područja. U tome širokome značenju imperijalizam ima dugu povijest. Termin imperijalizam ušao je u teorijsku uporabu nakon objavljivanja knjige britanskog ekonomista Johna Atkinsona Hobsona (1858–1940), Imperijalizam (Imperialism, 1902).
Imperijalizam kao svjetski sustav političke dominacije i ekonomske eksploatacije izravno je povezan s kolonijalizmom (→ kolonijalizam). Tri su temeljna razloga imperijalističke podjele svijeta: gospodarski (sirovine, tržište, radna snaga); demografski (mogućnost da se stanovništvo kolonijalnih metropola koristi bogatstvima kolonija); te geopolitički interesi (spriječiti širenje suparničkih sila i uspostavu drugih obrambenih sustava). Imperijalizam kao ekspanzionistička politika počinje osvajanjem kolonija (→ kolonije) potkraj XV. i početkom XVI. st., kada su Španjolska i Portugal uspostavile svoja kolonijalna carstva. Imperijalistička osvajanja jačaju polovicom XVIII. st., a vrhunac dosežu u tzv. klasičnom imperijalizmu druge polovice XIX. st. Konflikti među kolonijalnim metropolama, do početka XX. st., odigravali su se na periferiji, vodili su se ratovi oko podjele kolonija. Početkom stoljeća sukobi su se vratili u Europu i uzrokovali I. svjetski rat. Imperijalizam kao ekstremistička, ekspanzionistička politika doživio je kraj porazom sila Osovine u II. svjetskom ratu. Nakon 1945. nastupio je proces dekolonizacije, nastale su mnogobrojne neovisne države, smanjen je formalni utjecaj kolonijalnih metropola na novooslobođene države. Iz II. svjetskog rata izišle su nove svjetske sile, pobjednice, SAD i SSSR, pa se imperijalizam nastavio razvijati i kao neoimperijalizam i neokolonijalizam, u kojem nije primarno izravno osvajanje prostora drugih država nego širenje interesnih sfera, utemeljenje vojnih blokova i geostrateških uporišta.
Znanstveno se imperijalizam objašnjava političkim i ideološkim ambicijama velikih sila, političko-ekonomskim interesima te reaktiviranom ovisnošću iz prošlosti. Marksistička teorija određuje imperijalizam kao monopolistički stupanj kapitalizma i proizvod zajedničkoga djelovanja države i financijskog kapitala (R. Hilferding: Financijski kapital, 1910). Za V. I. Lenjina imperijalizam je najviši stadij kapitalizma, kojega obilježava: 1. koncentrirana proizvodnja i kapital na tako su visokome stupnju razvoja da su stvoreni monopoli koji imaju odlučujuću ulogu u gospodarskom životu; 2. stopio se bankovni s industrijskim kapitalom, nastao je financijski kapital, koji je omogućio nastajanje financijske oligarhije; 3. izvoz kapitala daleko je učinkovitiji u postizanju ciljeva (eksploatacije) financijske oligarhije; 4. omogućeno je stvaranje i djelovanje međunarodnih monopolističkih saveza, koji dijele svijet; 5. najkrupnije kapitalističke države završile su teritorijalnu podjelu zemlje. U građanskoj teoriji imperijalizam se različito objašnjava. J. A. Hobson smatrao je da je imperijalizam ekonomsko nadmetanje za kolonije, borba za prekomorska tržišta i profitabilno ulaganje kapitala. J. A. Schumpeter definirao ga je kao izraz agresivne težnje za teritorijalnim širenjem (ekspanzija zbog same ekspanzije). Od 1960-ih razvija se doktrina o strukturalnoj ovisnosti, odnosno teorija ovisnosti centra i periferije (Zapad – Istok, Sjever – Jug). Temelj je toga imperijalističkog odnosa ekonomsko izrabljivanje nerazvijenih, tehnička i tehnološka ovisnost te nametanje ideala potrošačkoga društva, što nerazvijeni ne mogu izdržati.
